ponedjeljak, studeni 22, 2010
Sreli smo se slučajno. Pala si preko nekog starog kišobrana koji je doletio s prvog kata trošne zgrade u Masarykovoj ulici. Radili su obnovu. Blesavo si sjedila na asfaltu, a ja sam kišobran zavitlao i vratio ga otkud je došao. Čule su se neke psovke, smijeh i preglasni jauk, ali nije me bilo briga jer si mi zaokupila pažnju.
Pridigao sam te i ponudio ti maramicu, no ti si bila nijema pa sam mislio da si iz Njemačke. Krenula si svojim putem, a ja sam te nastojao pratiti jer mi nije bilo svejedno; naime, privukao me je tvoj miris, a nisam se usudio pitati koji je. Okrenula si se da vidiš pratim li te i dalje, i pala si opet, ovaj puta preko lopte za nogomet. Usput si proklela neke svece pa sam sada bio načisto glede tvog podrijetla. Naša si. S Balkana.
Pružio sam ti ruku i prihvatila si je, ja sam te pljesnuo po guzici ali dobronamjerno, sve se prašilo, bilo je ljeto, doba kad se obnavlja grad, prašina na asfaltu i malo ljudi koji nekuda žure. Zveknula si i ti meni šamar, uz ispriku da sam imao hrčka na faci, a meni je bilo žao. Mislio sam si da mi sada treba onaj kišobran, ali to nisam naglas izgovorio. Rekla si mi da te prestanem pratiti, ali sam ja zbog osmijeha u tvojim očima zaključio da lažeš pa se nisam obazirao. Ja sam znao već tada da me se nećeš lako riješiti.
Treći put si pala na stepenicama, u haustoru svoje zgrade, pa sam si ja pomislio da imaš nekih problema, ako ne s motorikom a ono, s vidom. Možda bi bilo pametno da ponekad skineš te sunčane naočale s lica. Ima na glavi mjesta za njih.
Otključala si (jebem ti) vrata i ušla u predsoblje. Ja sam ušao za tobom, ali sam ostao sam jer si pobjegla, tada sam smatrao u kupaonicu, ipak prirodno je da žena krene prvo tamo kad dođe doma, ko jebe gosta. Pogotovo ako je human kao ja.
Pošto nismo komunicirali ja sam se odlučio potražiti kuhinju i skuhati nam kavu, ipak je red, tako nalažu običaji. Razmišljao sam da li tu ima mjesta za mene i obišao sam stan nekoliko puta, čuo sam vodu u jednoj prostoriji pa sam je preskočio. Vratio sam se u kuhinju i otpio gutljaj kave.
Došla si kad sam ja već skoro zadrijemao nad slikom Mirjane Hrge, koja je virila sa stranica neke stare Glorije.
Sjela si na stolac do mene i otpila gutljaj mlake kave, a ja sam si trgao zanokticu jer sam je tada prvi puta primijetio. Nije bilo muzike pa sam se ja primaknuo tebi i pomirisao te. Gledala si me bez treptanja, a onda si sklopila oči. Ja sam popizdio i dignuo se, uzeo u ruke i ponio prema prostoriji za koju sam zapamtio da je spavaća soba. Nježno sam te spustio na trbuh (jer sam se sjetio da te sigurno boli guza) i poljubio tamo gdje vjerovatno boli. Jednom, polako, toplo... Drugi puta centimetar naviše. Otprilike. Jednom rukom sam klizio po zadnjoj središnjoj liniji tvoje noge, ne znam baš da li matematičkom preciznošću, jer bio sam uzbuđen. Sjećam se da mi je druga ruka petljala nešto po tvojim leđima, a ti si uzdahnula. Vjerovao sam da bi ti baš pasalo da ti poljubim leđa, al’ pošto nemam baš velika usta morao sam ti dati puno poljubaca. Posljednji je bio na spoju vrata i ramena. Tvog vrata, ne sobnih. Volim kad se razumijemo.
Okrenuo sam te ko proljetnog odojka na leđa. Bila si mi po prvi puta tako predivna, nisam znao što bih prvo ljubio pa sam igrao en ten tini. U sebi. Kasnije si mi za taj trenutak rekla kako si se iznenadila koliko sam strpljiv.
Htio sam lijevu bradavicu, ali izbor je pao na bradu. Liznuo sam je lagano jer mi se učinilo da imaš šljokicu, plavosrebrnu. Sportski si se držala dok sam ležeći s tvoje lijeve strane istovremeno ti grickao rame i dirao te po pupku. Pošto sam bio umoran, nisam ni skužio odmah da mi prst ide sve niže pa si počela zazivati Boga u jednom trenutku. Bojao sam se prekinuti tu idilu, pa sam nastavio dok se nisi stresla dva tri puta a onda si vrisnula tako jako, jaaako… da sam skoro ostao bez sluha. Opet si me pljusnula i rekla da sam divan, zahvaljivala si mi i polegnula me kao da sam malo dijete. Ljubila si me kao da sutra ne postoji pa sam posumnjao da je sve to istina.
U onaj tren, sjećaš se, kad si me opkoračila i malo me samo dotaknula svojim donjim usnama, tada sam se prisjetio što znači biti sretan. Moment kasnije sam shvatio i što to znači s prefiksom " pre ".
Mislim da mi je tih nekoliko sati prošlo i prebrzo, sjećam se skoro svakog detalja, čak i malog ožiljka na tvom koljenu koje sam ljubio još tamo negdje na početku . Sjećam se kako si mi šaptala riječi zahvale. Sjećam se da si mi pričala kasnije pred san o poslu, dala mi email adresu, sjećam se da sam se nekoliko puta penjao na tebe i obrnuto, mada mi je najdraži bio onaj trenutak kad sam bio iza tebe (sjetit ćeš se) i dok su mi ruke povlačile tebe odnosno tvoje kukove na mene, a naši su se pogledi sreli u ogledalu. Sjećam se svega, ali razlog zbog kojeg ti pišem ovaj email je jedna stvar koju se ne sjećam da si mi rekla:
Ljubljena, kako ti je ime?
srijeda, lipanj 23, 2010
Društvo je odlazilo s tuluma, mnoštvo poznatih i nepoznatih, nije im svima ni pamtila imena, ionako su to bila lica nevažna, dostatna tek da se popuni kvota jedne zabavne večeri, još jednog vikenda koji će završiti u suživotu s praznom polovicom kreveta.
On je ostao među zadnjima cuclajući čašicu Jegera koja mu je ispala u trenu kad se je ošamario posred lica.
- Prokleti komarac... - promrmljao je kao neku ljutu poluispriku prikrivajući svoju neugodu izazvanu pogledom na svoje vlažno međunožje na svjetloplavim trapericama koje su mu stajale kao Nicku Kamenu iz prastare reklame. Pjevuckala si je u sebi " I promised myself " istog tog Nicka dok je po deseti puta proučavala to lice, markantnog muškarca kojeg nije mogla usporediti s nijednim poznatim niti manje poznatim glumcem, lice koje je bilo novo ali zanimljivo, lice koje je krasilo tijelo očuvano, trenirano, prilično rijetko za čovjeka u četvrtom desetljeću života. Pripisivala je to činjenici da se nije ženio pa je vjerovatno još uvijek pazio na svoj izgled kako bi imao uspjeha u svojoj, vjerovatno bogatoj karijeri lovca na avanture.
Pitala se s koliko je žena spavao, kako im se davao, da li je grub, nježan, bi li je ošamario dok ju nabija onako tvrd, velik.. Da li je velik, tvrd, svršava li prerano? Umalo se ošamarila i ona samo da prestane s nebulozama, odlučila je da će ga zaboraviti jer ne želi biti jedna od onih koju će spominjati na poslu uz kavu svom najboljem prijatelju ili još gore, cijelom uredu u stilu " Kako sam ju kresnuo ", " Ima sisu do jaja, izjebu sam ju ko kravu ", " E, kako mi je pušila... " i Bog te pitaj kojim sličnim izrazima.
Ispratila ih je jednog po jednog, sve tulumaše, posljednji je otišao on, sirovo " Bok, bilo je ok. " i stisak ruke koji ju je skoro presavio u struku.
Vidjevši da je pretjerao, opet je nešto promrmljao u stilu " izvini, baš sam brbljkalamburbur ", nije ga baš najbolje razumjela.
Zalupila je vrata za njim puna nekog bijesa koji joj je baš u tom trenu eruptirao ničim izazvan. Začula je čudan udarac i jauk izvana.
Otvorila je i vidjela njega kako se drži za čelo, bolnog izraza na licu.
- Htio sam se vratiti po mobitel, ostao mi na stolu, vrata su me spriječila... - razumjela ga je sve mada je sada mrmljao bolno. Opet mu je zalupila vratima pred nosom i otišla po njegov mobitel kojeg je očito namjerno zaboravio, jebala ga prozirna taktika. Bila je ljuta jer je bio neoriginalan. Odlučila je da će ga odjebat' i to opako.
Otvorila je vrata da mu pruži mobitel ali njega nije bilo.
- A kretena, ne vjerujem... - pričala je sebi u bradu dok se ogledavala po stubištu.
Zatvorila je vrata, odšetala do boravka i sjela. Gledala je u taj mobitel kao u Pandorinu kutiju. Odlučila je da ju neće otvoriti, odložila ga je i krenula se otuširati.
Oslonila se rukama na ljubičaste pločice prošarane nekim apstraktnim reljefima koji su stvarali slike svaki puta drugačije, ovisno o tome što zamisliš, podsjećalo ju je to na priču o poznatom slikaru koji je stvarao svoje umjetnine gledajući u pukotine na drvenim stropovima, stijenama, zemlji... Vruća voda ju je prala, bijes, umor i tuga su nestajali, prisjećala se njegovog lica i onog jednog pogleda koji bi htjela vidjeti dok je iza nje, u trenu kad ju nabija i govori posjednički: " Moja si... Samo moja... ", njegove ruke su na njenim bokovima, jedna se diže da ju pljesne po guzi...
Ruka joj je skliznula na trbuh, prošla je po bokovima i skliznula niže prstom, tamo gdje voli...
U tom trenu je osjetila nečiju ruku na leđima, htjela je vrisnuti ali nije mogla, ukočila se je od straha misleći kako će ju vjerovatno ujutro naći mrtvu i postati će vijest u novinama koju nitko neće čitati jer se igra svjetsko prvenstvo. Ruka joj je mahinalno poletjela prema slavini i tad se udarila, jako. Okrenula se je i ugledala njega. Ostala je ukočena.
Uzeo joj je bolnu ruku, pogledao je, podigao i poljubio s toliko nježnosti da se u tom trenu osjetila najsretnijom bebom na svijetu. Željela je da ju taj snažan muškarac ljubi, milimetar po milimetar, sve na njoj, da je grli, da joj tepa, da ju voli, ljubi joj i kosu, vlas po vlas i da taj tren traje zauvijek. Čula je i pjesmu " Take my breath away " u daljini, sve je bilo kao kadar iz nekog pičkastog filma osamdesetih, ali opet, prelijepo. Rasplakala se od sreće a on je usnama skidao suze s njenog lica i razmještao ih po njenom tijelu dok je stajala tako, nemoćna pod laganim mlazom toplih kapljica a on, tek je sada primijetila, obučen, mokar i dominantan, siguran u ono što radi. Bilo ju je baš briga što će pričati sutra na poslu. Zapravo i neće sutra, danas je subota - sjetila se je u toj bujici kaotičnih misli, osjećaja i nemoći, sreće, svega što je trenutno osjećala. Mislila je da je janje. On je papao njen but.
Skinuo se je spretno i brzo, htjela ga je, ali ne u sebi, nego samo da ga dira ali nije se mogla pomaknuti. On ju je pogledao primio za obraze i poljubio u usta. Opet onako, nježno. Neobjašnjivo toplo. " Tko kaže da mi žene ne volimo nježnost, oca mu jebem? " - mislila je u tom trenu punom emocija dok je i dalje plakala, sretna, ispunjena.
Prao ju je i ljubio neprestano, jedini dio koji nije dirao je bio onaj koji je htjela da dira, ali on se i dalje držao ramena, vrata, bokova, leđa, rebara, koljena... Sklopila je oči i osjećala...
Znala je da ju je podigao, onako mokru, nosio kroz hodnik u spavaću sobu, polegao na krevet. Ljubio joj je mali prst na nozi, pa onaj do njega, sve ostale, krenuo je prema gore, na koljeno, prema bokovima... Cijelu ju je izljubio, osušio, navlažio kao nikada nitko prije.
Zalijepio joj je šamar. Pasala joj je ta bol dok je ulazio u nju i ispunio ju cijelu, odjednom, tvrd i velik, taman njen broj. Istovremeno ju je ljubio, grizao, tukao ju lagano i posjedovao ju.
U tom trenu potpisala bi na zauvijek. Okrenuo ju je na trbuh i ispunio onaj san od prije.
Došao je na tulum.
Primijetio je da nikog ne poznaje pa je nazvao Marina da ga pita gdje je. Uskoro je shvatio da je promašio zgradu zato mu se i činilo čudnim da tulum nije na trećem, nego na prvom katu. Mislio je otići ali mu je Marin rekao da ne mora dolaziti, vlasnica stana u kojem je tulum se gadno porezala dok je pravila sendviče te ju je vozio na hitnu. Pozdravio je prijatelja i rekao mu da se javi kad bude gotov pa da se vide. Odložio je mobitel na stolić.
Snimio je nju, prelijepu i poželio ju, ali samo u trenu. Razmišljao je kako ne vjeruje u ljubav nakon svoje bivše koja ga je prevarila sa njegovom prijateljicom. Sjetio se Jerryja Springera i počeo vjerovati da ono nije samo show. U posljednje vrijeme je samo zavodio, nije još bio spreman za nešto više. Popričao je s par lijepih žena ali je zajednički jezik našao tek s jednim momkom koji se bavio dizajnom interijera, pričali su o bojama. Kasnije su se nekako razišli jer je mladić otišao bariti jednu od onih zgodnih žena. Vratio je sjesti, uživao u muzici i čekao da se Marin javi, vrijeme je prolazilo a njemu je postalo svejedno. U jednom momentu je osjetio komarca na licu i automatski se je maznuo, pošteno, muški, pritom mu je ispala čaša i prolio se Jeger po trapericama.
" A u materinu, sad sve i da hoću, ne mogu nigdje... " - mislio si je i ostao sjediti dok nisu svi otišli. Ustao je i on, posljednji, bilo mu neugodno zbog mrlje na trapericama pa se samo brzo pozdravio s njom skoro joj slomivši šaku. Htio joj se ispričati ali je zablokirao pa se samo okrenuo i krenuo prema stubištu. U tom trenu se sjetio mobitela i okrenuo se da joj kaže ali su ga vrata pozdravila direktno u čelo.
Ona je ponovo otvorila, izjasnio se i opet dobio vrata.
Skočio je dolje pogledati auto ali ga je usput legitimirao policajac tupog pogleda. Sjeo je u auto ali se opet sjetio mobitela pa se vratio gore. Kucao je, no ona nije otvarala.
Probao je kvaku i vrata su se otvorila. Ušao je kroz hodnik u boravak zazivajući je ali nije se javljala. Ugledao je mobitel na stolu i čuo šum vode u kupaoni. Mislio je da li da joj se javi glasno, ali je vidio kavez koji prije nije primijetio. Kroz prozor male kućice ugledao je hrčka kako spava ( čudno da spava noću - pomislio je ) te je odlučio da neće vikati. Pustio je muziku na CD -u, misleći kako će ju to nagnati da ga primijeti.
Vrata kupaonice su bila otvorena, ona je bila prizor iz filma.
- Jebeno - promrmljao je gledajući ju kako se mazi i dira. Odlučio je participirati u tom događaju pod svaku cijenu.
Marin je tupo gledao u mobitel.
- Ne javlja se. Tko zna di je zabrijao pijan. - reče i okrene se prema novoj djevojci ljubeći joj ruku. Kad ju je te večeri upoznao, odlučio je da ne želi svog prijatelja na tom tulumu. Uvijek je on bio taj koji je zaveo a Marin bi išao kući sam.
Muzika je prestala svirati, čuli su se samo zvuci nekih udaljenih koraka, ljudi koji nedjeljom idu na posao.
petak, studeni 27, 2009
Pala mu je antena na glavu. Pitao se je li to možda posljedica neoproštenih grijeha iz mladosti li samo filozofira previše. Probudio se iz tog sna i ustao je da si skuha kavu.
Vani je padala kiša, ona nije praštala. Djece nije imao, a pomislio je kako bi sada želio, bar jedno. Možda dvoje.
Zapalio je cigaretu i otpio gutljaj tamnog napitka, zadovoljno, sretno, ali usamljeno. Falio mu je netko. Prisilio se da o tome ne razmišlja. Izašao je van na ulicu sa šalicom u jednoj ruci, cigaretom u drugoj. Kiša mu je prala lice, a cigareta se ugasila. Kava se razvodnjavala. Malo rijetkih prolaznika ga je pogledavalo s nekim čuđenjem u očima. Pas Goiko je samo šmugnuo iza njega, krijući se jer je zasigurno opet nešto skrivio.
Poštar je gurao motor psujući neke novije svece.
-Susjed, ste dobili na lotu? - pitao ga je između nekoliko sočnih jebavanja majki rođenih.
- Ne, al kao da jesam.
- Mogli ste bar nešto navući na donji dio tijela, ovo Vam nije zdravo.
- Navući, prehladu? - mrmljao je nezainteresirano.
- Vi niste normalni - reče poštar i odgura motor dalje u ulicu.
Stajao je tako još neko vrijeme i otišao u kuću, pomalo promrzao, ali ga to nije uopće brinulo. Osjećao je samo neku nostalgiju za prošlim vremenima. Uzeo je pištolj iz ormara i uperio si je cijev u glavu.
Pas Goiko ga je ugrizao za ruku i otrčao s pištoljem van iz stana. Začuo se pucanj na stubištu.
Probudio se je i iz tog sna, bacio jastuk na pod i ustao. Tražio je uzbuđenje, ljubav, sreću, bio je željan svega rano ujutro. Shvatio je da mora otići. Ovdje nema života, samo kiša, ludi poštar i pas koji puca.
Bio je zapadno od raja.
ponedjeljak, studeni 2, 2009
Nije se tome nadala.
Sjedila je u dnevnom boravku ispijajući svoju jutarnju kavu , rasčupane kose i pogleda uprtog iza zidova stana, zgrade, iza prostrane ravnice prema jugu skroz preko planina Velebita, gotovo osjećajući miris mora koji je dopirao na obalu po kojoj se šetala u mislima osjećajući dašak nadolazeće bure na koži svog još uvijek prekrasnog lica, čak i ovakvog jutarnjeg, nenašminkanog...
Kucanje na vratima prenulo ju je, iznenadilo jer bilo je rano čak i za poštara, teške su joj misli nadolazile, bila je uplašena, znatiželjna i razmišljala je o tome da li postoji bezopasna trajna šminka za ovakve iznenadne slučajeve.
Otvorila je vrata a on je ušao skoro pa nasilno, prohujao je kraj nje i stao u hodniku čekajući da ona zatvori vrata. Bila bi vrisnula u tom momentu ali nije imala snage ili nije htjela, on je bio lijep, širio je ugodan miris, bio je naoko bezopasan a njegove su oči ulijevale povjerenje i činilo se da zna što radi i zašto je ovdje. Imala je u tom trenutku povjerenja u njega a djelićem sebe je ionako vjerovala da još spava u toplom krevetu jer kako bi kvragu inače osjetila miris mora i koji bi klinac zgodan muškarac upadao njoj u stan kao u filmu. I k tome nenasilan.
Zatvorila je vrata i krenula u dnevni boravak, usput je malo popravila rozi frotir ogrtač i bacila brzi pogled u veliko ogledalo na kraju predsoblja. Sjela je, zapalila mirisnu svijeću i opustila se.
Čekala je da se probudi.
On je sjeo kraj nje, nije u tom trenutku mogla pogoditi jel Bvlgari Aqua ili Aquamarine. Liznuo ju je po vratu i digao se. Stajao je tako uspravan i snažan, ne previsok, ali ostavljao je dojam ogromnog čovjeka, muškarca. Imala je osjećaj da čuje neku muziku u ušima, bila je prokleto sigurna da dopire odnekuda.
On je i nije zaplesao. Otkopčao je najgornji gumb na košulji... Drugi... Otkrivao je snažna prsa a ona je poput tinejdžerice u Robbie-a Williamsa gledala njegove pokrete koji nisu bili nastrani, nisu bili plesni ali su pratili ritam.
Jebeni san, pomislila je i otpila gutljaj kave, gledajući ga ispod obrva sa smješkom.... Otkopčavao je hlače, izlizane blijede traperice koje su mu tako reklamno dobro stajale da je osjetila iznenadnu toplinu među nogama.
Ovo je fakat skrivena kamera, pomislila je u jednom trenutku i ogledala se iza sebe prema prozoru ne bi li ugledala kakav objektiv. U tom trenu je osjetila dah na vratu i dodir na ogoljelom bedru. Ruka mu je već klizila prema unutra, prst je bio gdje u normalnoj situaciji ne bi smio biti, sada već mokar od izdajnički vlažne nje... Tamo dolje gorjela je. uzeo ju je za ruku i podigao iz dvosjeda, bili su licem u lice. Uhvatio joj je guzu i podigao ju s lakoćom. Osjetila je kako joj ulazi i obećala sebi da ju sada ništa neće probuditi.
Bilo ih je svagdje, on u njoj, njena guza na stoliću, dvosjedu, krevetu... Njene bradavice u njegovim ustima, ruka u kosi, jezik na pupku, bedro osvojeno... Sve je bilo film. Muzika nije prestajala.
On se oblačio polagano, gledao je u oči, ona je sjedila opet na istome mjestu s istom šalicom kave u desnoj ruci.
Sagnuo se iza fotelje i podigao kazetofon kojeg je previdjela u ovoj priči, pritisnuo gumb i čarobna muzika je prestala.
- Sretan rođendan. - progovorio je tada prvi put.
- Hvala... započe ona...
- Šuti... Ne kvari trenutak. ovo je tvoj dan - reče Muškarac i okrene se prema izlazu.
Digla se da ga isprati u tišini, otvorila mu je vrata i pogledi su im se još jednom sreli na izlazu. Izgubila se u dubini njegovih mirnih očiju koje kao da su znale sve tajne ovoga svijeta.
Pogledao je još pločicu s imenom na vratima i malo je zastao u tom trenu, kao da je nešto saznao. Pocrvenio je, pogledao još jednom nju, pločicu, nju, okrenuo se i otišao...
Vratila se je u dnevni boravak i tiho zaplakala.
Bila je sretna što nema rođendan.
srijeda, listopad 21, 2009
Krenuo je prema njoj odlučnim korakom u namjeri da ju poljubi, bilo mu je dosta svega. Ona se oprezno izmaknula i podarila mu jedan šamar. Crvenog obraza nasmijao joj se i privukao je sebi:
- Sad poljubi tu gdje boli - šapnuo joj je.
Htjela je pobjeći i ostati, pitala se je da li boli nju više nego njega, razmišljala je koliko može izgubiti.
Drhtala je cijelim tijelom dok su se njene usne približavale njemu, on je gledao u stranu i bio joj je neodoljivo privlačan. Okrenuo se naglo i poljubio joj bradu, tek dodirom usana.
U njegovoj blizini je osjećala nešto, toplo, meko, sigurno. Sve što je željela bila je sreća, ona potpuna. On je to nudio ali pribojavala se da je sve samo iluzija...
Znala je da nikada neće saznati ako ne pokuša, ako mu ne dozvoli da joj se približi, a s druge strane bojala se poraza, možda je bio samo jedan od slatkorječivih " Gospon Fulira " kakve je sretala svakodnevno.
Postojalo je to ali koje ju je kočilo, no on je bio uporan, jači od ostalih, nekako bezbrižno bezobrazan u svojem priznanju da ju želi, šarmantan, mirisan, topao i u tom trenu se izgubila i prepustila mu se uz odluku da će ga zaboraviti čim se rastanu.
Trenuci koji su uslijedili bili su daleko iznad oblaka i očekivanja, izgubila je pojam o vremenu i postojale su samo njegove usne na njenoj koži, ruke u kosi, on u njoj, ona u nebu...
Godinama kasnije pitala se je zašto je izabrao baš nju tada, nesigurnu, zahtjevnu, nemirnu a k tome mu se i opirala svim silama.
Sreća se ne bira, ona bira vas, htjeli vi to ili ne. Možete je odbaciti i provesti život misleći što bi bilo kada bi bilo... Možete se prepustiti i pitati se isto, ali sa smješkom gledajući svoju drugu polovicu kako se igra s djecom u dvorištu i pritom zahvaljivati razumu ili nekoj providnosti koja vas je uputila na pravi put.
Možete i filozofirati cijeli život.
Možete sve ali najljepše je kada to sve radite potpuno sretni.
srijeda, listopad 14, 2009
Poput usamljene pješčane dine stajao je izložen vjetru emocija koje su ga obuzele dok je gledao nju kako se približava. Imao je osjećaj da ga ona ne razaznaje i ne razumije.
Metri su se topili a prostoriju je grijao njegov vrući dah. Ona mu je dizala temperaturu. Nije mu se pogled zaustavio na njenom predivnom poprsju, nije gledao u noge, nije gledao prekrasnu crnu kosu nego njene oči. Izgubio se u njima a osmijeh koji se skrivao negdje u njenim mislima osjećao je duboko u duši. Poželio je u tom trenu da su sami i da joj ispriča nešto lijepo. Poželio je da dodirne nju samo jednim dijelićem sebe, da ju možda obori s nogu nečime posebnim što posjeduje ali se nije sjetio ničega pametnog i tada se je po prvi puta u životu osjećao izgubljen, malen ispod sunca.
Sva inspiracija koju je kao umjetnik dobivao sada je nestala kao kap vode na vrelom Beogradskom asfaltu.
Pomislio je da je pametnije da šuti i ne gleda je jer je osjećaj koji je proizvela njena blizina bio prejak i nepoznat a on ga je pokušavao negirati uvjeravajući sebe da je odrastao čovjek i da osjećaji takovog tipa ne postoje, to su hormoni.
Kad su se svi raštrkali nakon sastanka osjećao se dvojako. Ispunjen i prazan.
Mislio je na nju.
Poželio ju je ali ne na način da ju skine, obljubi i zadovolji. Poželio ju je kao biće, kao nešto više kraj sebe. Nije to znao definirati. Pokušao je sebe uvjeriti da je to sve iluzija.
Poslijepodne su opet sastančili, ona je došla prva a on se izgubio i po prvi puta nije znao koje tipke da klikne kako bi pripremio prezentaciju. Stigla je tehnička podrška a on ju je osjećao još jače, htio je da ga pogleda, da ga traži pogledom. Htio je iluziju.
Put prema hotelskoj sobi bio mu je težak, spor, osjećao je poraz u nepostojećoj bitci i gubitak sebe, osjećao je nemir, strast i želju.
Znao je da ju mora još jednom vidjeti.
I taj puta je sve prošlo burno, ali samo u njemu, sjedio je do nje i mislio na sreću njenog muškarca. Poželio je i sebi takvu sreću i odlučio ju je zaboraviti kao ženu.
Napustio je grad kao dobitnik i gubitnik. Pitao se je koji je osjećaj točan. Pitao se je otkad je tako osjećajan.
Prolazili su sati, dani, tjedni. Nije htio misliti na nju.
Put koji ga je poslovno vodio u taj grad mrzio je jer je znao da ga opet čeka bitka.
Sjetio da je nekada bio ratnik i da nije znao za poraz.
Ovaj put su se sreli slučajno prije dogovorenog vremena.
Nije oklijevao jer joj je u očima i duši pročitao da njegov osjećaj postoji s razlogom. Uzeo joj je ruku, prislonio joj leđa na zid hodnika i kratko, toplo poljubio u kutak usana.
Okrenuo se i otišao.
Sastanak je prošao bez pogleda. Ona je bila uobičajeno smirena a on je odradio svoj posao bez greške.
Ušli su u lift i on je stisnuo tipku za 2. kat.
Vrata su se otvorila i oni su krenuli bez riječi u istom smjeru. Pričali su tišinom.
Vrata njegove sobe su otvorila mrak . Stajali su tako u tami i disali, topli njihov dah se miješao dok su im se usne spajale. Nije ništa vidio, ali je osjećao...
Pustila je da ju ljubi, činio je to s osjećajem, kao da ju zna, ljubio je tamo gdje je voljela, željela i uživala je u slobodi i nemiru, u strasti koja nije obećavala budućnost ali koja je pružala sreću. Shvatila je da je bez odjeće odnešena na krevet i da ju on ljubi nježno, polako, dugo i bez ikakve žurbe. Ljubio joj je čelo, lice, vrat, ramena, grudi, ljubio je sve... i po prvi puta nije mislila na nikog drugog nego na sebe. Bila je sretna, bila je ona, bila mu je zahvalna što je znao.
Nisu mislili na svijet. Oni su bili svijet.
ponedjeljak, lipanj 22, 2009
Trčao sam nasipom kao i svaki četvrtak u pola 9. Mirisi grada bili su isti, ali sam osjećao neku lakoću, neopisivi doživljaj lebdećih latica koje se ne vide i miris nekog omekšivača, cvijetnog, rozog, možda nježno plavog. Sanjario sam o nekim projektima, velikom biznisu i to sve mi je poremetio kamenčić u tenisici, patiki ili kako se to već kaže na hrvatskom. Sjeo sam na prvu klupu, tik do žabe koja je odnekud zalutala i sanjarila vjerovatno o tome da skoči 300 bataka u dalj, djelovala je nekako usamljena. Riješio sam se zlokobnog dijelića stijene iz mezozoika, ako ne i paleolitika i pomaknuo se do zelene životinjice kako bih napravio mjesto za netom dotrčalu osobu. Njen znoj nije mirisao kao moj, više je vukao na neki Dove antiperspirant tako da nisam ni mogao pojmiti da li me ona privlači po zakonima prirode pa sam se morao osloniti na vizuelan dojam. Svijetla kosa, oči, zadihana i vadila je nekog vraga iz svoje patike ili tenisice. Noge joj nisu smrdile i to je bio dobar znak. Osobica desno od mene je skočila pred dotičnu izbeljila oči i napuhnula se, a ova mirišljava se, valjda instinktivno primila za mene i tiho vrisnula. Mislio sam si da joj zveknem šamar poradi šoka, ali ja nisam bio agresivan prema ženama tako da sam je instinktivno primio za grud bez njenog znanja, vrlo kratko, ali nenamjerno, bio je to ipak samo refleks.
- A fino su te odgojili, ženskica u nevolji a ti odma' iskoristiš situaciju - reče plava, odnosno žuta jer mi nije nikad bilo jasno zašto se plavuše zovu plavušama kad im kosa nije boje Levisica.
- Jel' ti bilo neugodno? - zapitah ja naivan, opet refleksno.
- Ne, nisam se ni snašla.
- Po kojem sam ja kriteriju onda iskorištavao situaciju kad si ti mene prva uhvatila?
- Pa oke, nisi, žaba je kriva.
- Vi žene ste stvorene da prebacujete krivnju na druge.
- Šovinist.
- Realan sam.
Žaba joj je skočila u krilo, a blondie se ukipila.
- Poljubi je, možda je princ. - savjetovah je.
- Molim te, makni je s mene...
Primio sam uplašenu žabicu i stavio je u travu iza klupice a ona je odskakutala.
- Pravi si muškarac - pohvali me blondie.
Približio sam joj se, liznuo joj kut usana, bradu, vrat i rame. Bilo je mračno i toplo. Bila je željna dodira, poljubaca, ne priče i hvalisanja. Željela je zagrljaje, moje usne po cijeloj sebi, a ne riječi, obećanja i filozofije. Željela je mene u sebi.
Naša princ - žabica je vjerovatno bila zakašnjeli dirigent zbora zelenih jer su uskoro započeli svoj pjev, a noć je bila još mlada. Dva tijela, dvije duše, jedna želja. Bez lakoglazbenih nota, samo dodiri, poljupci, vatra i duga, vlažna noć.
utorak, ožujak 17, 2009
Pričekao sam da prestane vjetar. Lajali su neki tuđi psi a mene to nije nimalo zanimalo, tada sam bio lovac na divlje životinje. Njen pogled odavao je neke skrivene emocije, njeni pokreti bili su otvorena knjiga a ja je nisam želio čitati, bila mi je više za oblikovati. Svi imamo neka mjerila i neke želje, strahove, htijenja, slike, filmove, sve se to vrti u našim glavama, skrivenim i neskrivenim kutevima, mislima koje ne prestaju. Ona mi nije pristajala u kalupe. Psovao sam Boga i vraga, lomio drveće silinom svoje nemoći i trajao tako bezvremenski, neočekivano se lomeći između svog razuma i srca koje nisam ni znao da još postoji, a u tim trenucima je kucalo kao nikada prije. A za koga?
To pitanje sam si postavljao nekoliko puta u minuti, sekundi, ne znam ni sam u čemu. U svemu. I ničemu. Bolje bi bilo katkad pustiti vjetar da puše i odnese nas daleko. Jebeš kalupe, mislio sam si, bolje je da udišem čisti zrak i stvaram sebe neslomljivog. I da budem nečovjek. Ili bih tada možda bio čovjek. Možda sam čovjek sa svojim slabostima. Ubijao me taj stroj koji je proizvodio zaključke i analizirao svaku sekundu mog života, tražio sam gumbić kojim ću ga isključiti.
Bacio sam televizor kroz prozor, učinilo mi se da je pao nekome na haubu. Uskoro su se začule sirene, začudo ne morske, specijalci su se dovezli u nekim polublindiranim kombijima koji su koštali bar upola manje nego što je to bilo prikazano u papirima. Netko je lupao po mojim vratima a ja sam samo malo zarežao da ni ne pokušavaju ući jer imam dvanaest talaca i naoružan sam, a i moj brat također.
Vani je nastao muk. zapravo, čulo se neko šaputanje, a onda i topot bježećih koraka.
Zazvonio je telefon koji sam zaboravio isključiti.
- Koji kurac? - izderao sam se u slušalicu.
- Dobar dan, gospodine Direkt, Maroje Diklić pri aparatu, zapovjednik specijalne postrojbe Gama, jeste li prisebni pre..razgovarati, imamo vam nešto za ponuditi.
- Jebi si mater, majmune, kad naučiš pričati onda mi se javi! - zalupio sam slušalicom i iščupao aparat iz zida, odnosno kabel aparata koji sam zajedno s pripadajućim dijelovima izbacio kroz prozor. Također.
Zavibrirao mi je mobitel u lijevom džepu plave košulje. Popizdio sam na tehnološka čuda i javio se.
-Kaje?!
- Maroje Diklić, gospodine Direkt, molio bih vas za nekoliko minuta vašeg vremena?
- Diklić ili Dick Leach? Jesi li pitao "molio Vas" ili " molio vas"?
-Diklić, gospodine Direkt, molio bih Vas za nekoliko minuta Vašeg vremena, uz dužno poštovanje...
- A dobro. A kaj oćeš?
- Molio bih Vas da oslobodite taoce i iziđete podignutih ruku iz stana na ulicu Vi i Vaš brat Također tako da Vas dobro vidimo, jer u protivnom ćemo biti prisiljeni poduzeti određene mjere prisile koje ne bi bile nimalo ugodne po Vas, a samim time postoji mogućnost da Vas ozlijedimo.
- Koje kurčeve taoce i zakaj mi prijetite? Snimio sam ovo, Diče i uskoro ću poslati mailom taj razgovor novinarima da ovo prenesu. Bit ćeš u vijestima.
- Nismo se razumjeli dobro, gospodine. Mi smo saznajnja da posjedujete taoce.
-Ma napuši se, idiote nepismeni.
Zagasio sam Nokiu i bacio je za televizorom i Panasonicom kroz prozor. začuo sam jauk neke ljudske spodobe, nadao sam se da je Dick Maroje.
- GOSPODINE DIREKT! MOLIMO VAS DA OSLOBODITE TAOCE I IZIĐETE PODIGNUTIH RUKU VI I VAŠ BRAT TAKOĐER! - Proparao je tišinu zvuk iz megafona. Iritirao me bljesak policijskih rotirki. Otišao sam do kuhinje i potražio neki alkohol. Sjebalo me to što sam antialkoholičar pa sam si natočio Vindijinog trajnog mlijeka iz tetrapaka. Domaće je domaće.
- VRATITE MI MOBITEL!!! - Izderao sam se iz petnih žila.
Pogodio me direktno ispod oka. Nekako sam ga uhvatio desnom rukom dok sam se lijevom trljao po bolnom mjestu. Srećom je bio napunjen jer sam u tom momentu zaboravio gdje je punjač. Zavibrirao je skoro u istoj sekundi. Nikad ga ne stavljam na glasno.
- Ajde, reci ti pa ću ja, Diče.
- Gospodine Direkt, jeste li spremni izići van i predati se?
- Jesam, ali uz neke uvjete.
....
Nekoliko sekundi je vladao muk, mislim da se Dick s nekime konzultirao. Ja sam stavljao led ispod oka.
- Recite, koji su to uvjeti? Mi ne pregovaramo s teroristima.
- Ma vi ste u kurcu, kojim teroristima?! Vi ste tu jer sam ja bacio televizor kroz prozor.
- Taj televizor je pao na auto našeg premijera i to se djelo smatra činom terorizma, napad na državnog službenika visoke dužnosti...
- Diče, daj si ovo što si sada rekao ponovi nekoliko puta, naglas.
- Aparat koji ste ciljano izbacili na automobil našeg visokog državnog dužnosnika bio je po definiciji oruđe usmjerenog napada na integritet i dostojnost samostaln... Ma u kurac i ti i televizor i premijer, oš se predat il neš, jebem te smotana u guzicu, pizdo jedna ljevičarska?!
- E, sad si konačno nešto rekao muški, onako,valjano i pravo, takvog te volim. Predat ću se tebi u ruke, ako uđeš u stan, bez oružja, s pizzom Gabrek i ćevapima s kajmakom, litrom Jane i bez naglih pokreta. Oš - neš?
- A taoci, a brat Također?
- Prvo ti k nama, onda svi van, zadnja ponuda, tri, dva, jed...
- Dogovoreno! Ulazim za minutu. Pokucat ću a i najaviti se glasom prije.
- Bez naglih pokreta. I ne može za minutu. Nikako.
- Ha?
- Naručio sam pizzu Gabrek i ćevape s kajmakom. Bez toga nemoj ni blizu.
- Javim se za minutu kad odlučimo.
- Oke.
Dok sam čekao da se Dick javi sjetio sam se nje. Jebozovna mala sirena koja mi je odnijela dušu i pretvorila me u kaos vremena i prostora gdje sam učio gabarite i snalazio se kao pračovjek u Merkatoneu. Ma lako ćemo, rekoh sebi i nasmijah se u ogledalo. Vani sam začuo lavež i neku vrisku a sekundu i pol kasnije kroz prozor mi je uskočio vjerni pas Goiko. Dogurao si je stolić od pokojnog televizora do zida, popeo se gore i popišao kroz otvor prozora na ulicu. Uhvatio me smijeh u momentu kad je zavibrirao mobitel. Psi su zakon.
- Reci Diče.
- Pizza i ćevapi su stigli. Ja ulazim za minutu. Stan broj 4, prizemlje?
- Naturlih. Sve znaš, nemoj ni pokušavati biti heroj.
- Nikako.
Goiko i ja smo sjedili svaki na svojoj fotelji, on je izgledao umoran, a ja sam se naoružao pištoljem na vodu i čačkalicom.
Vrata su se polako odškrinula i ušao je Dick, metar i devedeset ljudine, brko, kratko ošišan, malo Arijevski isklesan, oštrog, ali ipak pogleda u kojem se očitovao strah od nepoznatog. Lice mu je bilo ukočeno.
- Pizzu stavi na pod, ćevape ostavi sebi- mahnuo sam pištoljem prema njemu.
- A di su taoci? - drhtavo je izustio još uvijek ne vjerujući da smo sami.
- U susjednoj sobi, čuva ih moj brat.
- Također?
- Da.
Goiko je dovukao pizzu do nas i uzeo žvakati svoju polovicu. Meni se više nije jelo, pa sam otpio gutljaj vode.
- Jesi ti zadovoljan svojim poslom, Diče?
- Ja nisam Dik, Direktu. Maroje Diklić.
- Pitao sam te nešto, odgovori mi.
- Iskreno? Nisam. A i zašto bih bio? Svi me jebu, žena mi se kurva, pas me košta više nego dijete koje i nije moje, a ja od plaće nemam ni za popiti s ekipom, nisam, ne, nisam, jebemu! Pun mi je kurac vakih budala koje trebam nagovarati da se predaju, pun mi je kurac direktiva koje nalažu da ne smijemo nikoga ozlijediti, pun mi je kurac zakona i bezakonja, Tomsona, Karađiča i premijera, svega! Kurva, uništila mi je život! - zaplakao je, nekako sramežljivo.
Pustio sam ga da plače a ja sam okrenuo jedan broj. Bilo je 9 navečer.
- Ja sam.
- E, Ivo, slušaj, zajebo si. Imam tvoje slike s onim mladićem iz New Yorka, preslike Milanovih pranja novaca glede određenih transakcija i poslova, dokumente o obnovi autocesta koje nisu nikada zapravo bile obnovljene i mislim da ću sve to dati u javnost ako istog trena netko ne povuče te isiote iz moje ulice.
- Kakve isiote?
- Idiote!
- Ja idiot?
- Između ostaloga. Televizor koji sam bacio nije išao tebe.
- Ajme, a to si bio ti? Pa dobro, Direktu, koji ti je kurac?
- Ništa posebno, upravo sam shvatio da je meni super. I daj načelniku Dikliču neko bolje radno mjesto i neku ženku iz svoje ergele za heteroseksualce. Inače letiš. Visoko. I padaš nisko.
- Dogovoreno. Daj mi minutu.
- Oke. Sretno.
Dick je gledao u nebo, pa malo u mene, malo u psa i grickao je ćevap.
- Slobodan si, Diče. - rekoh mu blago, suosjećajući sa sudbinom autističnog murijaka.
Svi su otišli kao da ih nikada nije ni bilo. Sve je nestalo za tren, jer, razumijemo se, vrijeme je relativno. I ono liječi sve rane.
Stalno sanjam neke gluposti. Ali dok sanja, čovjek ima zašto i živjeti.
srijeda, veljača 11, 2009
Jezik. Na vratu.
Kako taj dobro ljubi.. samo lagan dodir. Nestašan, kao povjetarac.. vibrira.
I gle, gravitacijom pada prema dolje... Prema izvoru..
- Znam da je izvor jer je vlažno.- spomene jezičak.
- A i moram se osvježiti - nadoveže se s vragolastim smješkom.
Sad je pitanje bilo hoće li polagano ući unutra ili skočiti.
- Lagano ću - kaže - Onako, drhtureći. Pa ću se popeti na onaj otočić i malo zaplesati...
..........
- Malo ću se izvrtiti, nisam dugo, smijem? - zapita vrag mali.
Izvor ne reče ništa, ali se moglo pretpostaviti da je slobodno, pošto nije bilo drugih kupača, osim dva prsta nestašna koji su bili njegovi daljnji rođaci, katkad su se družili.
I okuražio se on i zaplivao lagano prema otočiću slobodnim stilom, a rođaci, ta dva prsta su se lagano bućkala plivajući oko otočića dok se on slavodobitno popeo gore na sam vrh i zaplesao u brzom ritmu .
Osjetili su da dolazi potres jer ga nagovijestiše drhturenja tla koja su bila sve intenzivnija.
Oni nisu marili jer im je bilo istinski prekrasno u tom raju i jednostavno su znali da ih štiti neka nevidljiva sila, navodno se zvala LJUBAV.
I dalje su se zabavljali, svatko na svoj način, svatko na omiljenom mjestu, a potres je dolazio,
nošen uraganom isprepletenih emocija...
U jednom odsudnom momentu, rođaci iz zabave skočiše na dva poluotoka držeći se da ih ne zbaci negdje daleko, a jezičak - vražičak zapleše svoj najluđi ples ikada, nošen neopisivom lakoćom, sretan što je izazvao prirodu da pokaže i više od maksimuma, više nego ikada.
..........
Mirno je... Čuje se samo povjetarac uzdaha, osjeća se sreća kako lebdi oko svih rođaka, a najviše
oko dvoje najbližih, Nje i Njega.
On je morao doći provjeriti kakvu štetu je uzrokovao potres, no izdaleka nije mogao dobro procijeniti.
Morao je ući dublje, da pregleda da li je spilja ispod otoka pretrpila kakva oštećenja...
Jezičak je tješio prijateljicu jezička dok je On ulazio lagano u spilju, nije imao kartu, ali je pretpostavljao kakva je geografija prema nekim prijašnjim sjećanjima.
Pomalo senilan i u šoku od potesa, morao se nebrojeno puta vraćati na površinu po neke zaboravljene misli, nije ni on bio svjestan koje, ali taj lift efekt mu je bio poprilično zabavan pa mu nije ni bilo teško.
Ipak, nakon tisuća dizanja i spuštanja u toplu i vlažnu Nju malo mu je pozlilo, samo nije znao da li
smije izbaciti sve iz sebe unutra ili da ipak iziđe... Trebao se prije raspitati. Ovako, mislio je,
ne smije riskirati...
nedjelja, veljača 8, 2009
Na kraju puta ćeš ugledati sebe... U mojim očima.
Biti će to naš prvi susret, očekivan i prije nego što smo saznali jedno za drugo. Stajati ćeš uzbuđena na mjestu sastanka a ja ću biti na pravom putu zamišljajući tvoje oči kako me ispituju, ruke tvoje kako me grle i sve je jednostavno, znamo se kao da smo rođeni zajedno.
Naš prvi zagrljaj će biti topao, čvrst i trajati će vječno, bar ćemo u tom trenutku to željeti.
Naš prvi poljubac ćeš osjetiti kao i ja, kao potrebu, kao želju i kao konačno.
Možda će padati snijeg, možda će nas grijati sunce, ali svakako nas neće biti briga.
Postojati će samo taj tren.
Prepoznaješ me u ovoj riječi koju čitaš, mirišem ti na davno zakopano sjećanje u riznici neprežaljenih osjećaja. Put je davno ucrtan, nešto nas njime vodi.
Treba samo otvoriti oči da ne zapnemo na vjetrom donešene prepreke.
Lako je pisati tebi. Ti me znaš, a da me i ne poznaješ. Ti me poznaješ a da me i ne znaš.
Skrivaš si se u mojim mislima, a rodit će te zrelo vrijeme.
I kada budeš tu samo mi pruži ruku da te vodim.
Ja znam put.
ponedjeljak, studeni 24, 2008
Pravdao sam se sljepoćom, no ipak sam smatrao u dubini duše da moja duša bolje prepoznaje ljepotu. Ispovijedao sam se pod izlikom da me seksualno privlači, ali znao sam da mi je seksi njena duša, više od predivnog lica i tijela. Njena duga crna kovrčava kosa zvala me je da ju operem, ali ona to nije znala.
Bio sam bahat i samouvjeren, odstupao sam povremeno, diplomatski. Noć je zvala u naručje, a ja sam se predavao mislima, čežnji i želio početak...
Sanjao sam kako mi prilazi, neodlučna, ona želi da budem tu, opisan u njenim snovima, egzaktno i striktno po nacrtima koji su se projicirali. A ja sam odlučio biti svoj, jer sam smatrao da je sve pitanje doživljenog trenutka. Ona je željela priču, a ja sam želio da je ljubim, da o tome pričamo kasnije, zagrljeni. Netko je morao popustiti.
Usred ptiče sam joj poljubio kutak usana. Svjetla su se pogasila i gledali smo se u mraku, okruženi samo tišinom. Poljubio sam i rame. Činio sam to polako, crtajući nepravilan oblik na leđima, usnama joj tek dodirujući kožu. Želio sam označiti svaki dijelić njenog tijela, ostaviti vlažan trag na njenoj nježnoj koži koja se ježila.
Glazba je kreirala ritam mojih poljubaca, dodiri su kreirali njene reakcije, ona se opuštala i istovremeno bila napeta, željna. Željela je da ovo potraje. Nisam joj želio obećati jer bih se i ja tada nadao... Želio sam samo uživati u trenutku, ali i da taj trenutak potraje zauvijek ili da se samo ponavlja... Želio sam da joj miriše moja koža, da uživa opet u mom društvu, želio sam čaroliju...
I opet sam se probudio iz predivnog sna... Ne znam razlikovati stvarnost od želja i snova... Možda ipak svi živimo u nekoj zabludi.
Ipak, želim opet sanjati. I misliti da je stvarnost.
I obrnuto.
četvrtak, listopad 2, 2008
Taman je Preživat čistio hobotnicu kad je netko pokucao na vrata. Otvorio sam ja i ugledao splitskog poduzetnika kako se znoji pred vratima.
-E, ja san doša, jebemu.
-Preeživatee! - viknuh ja.
-Imaš obloga 'ladnih?
-Imam - rekoh ja i za prvu mu silu priljepim pipac od netom čišćene životinje.
-Ej, Željac, kaj je bilo? - doleti Preživat zabrinut. Suzila mu se zjenica dok je proučavao lakše ozljede na Kerumovom licu.
- A ništa, piva san neke pisme s ekipon u bosanca pa smo se malo zakačili s Todorićevin jatacima, jeba ih on da ih jeba, a ja san miroljubiv pa san popušija piz batina, ali nije to ništa, naletit' će oni...
- A jesi pjeval južnjačke?
- Ae, a koje ću?
-Oš hobotnice?
- A iman, vidi- pokazao je na pipac koji mu se prilijepio na oko.
- Jebate, k'o da ti ona stvar viri iz očiju.
- Mrš, jebenti, sad me još i ti naša zajebavat' i gazit.
- A i ti si mene izgazio masu puta pa nikom ništa.
U taj tren začuli smo neki ženski glas u haustoru.
- I ko me jeboooo, nek me jebooo, ja bi se jebalaaaa jooooššš... - Pjevala je neka djevojka, očito bez sluha. Pogledali smo prema dolje i vidjeli dvije skupo odjevene pijane djevojke kako se klate, jedna je pokazivala dojku ( čitaj sisu - po Indexu ), a druga ju je snimala mobitelom.
- Koja je ova seljakuša? - zapita Željko.
- Mislim da je to Vedranova draga. - reče Preživat.
- Čorluke maloga?
-Aha.
-A i taj se usričija...
Goiko, moj pas kojeg nisam vidio tjednima, u taj tren došao je s ulaza do pijane djevojke i popišao joj nogu. Ona ga je pokušavala uhvatiti za međunožje.
- Macaneeeeeee, odi teti Ivi, mmmmm...
- Ma odje.. glupačo.. - zalaja Goiko na nju i pregrize joj Blahtnikovu cipelu.
Učinilo mi se da se malo uozbiljio i udebljao otkad je otišao na konferenciju o slivnim vodama. Bio sam ponosan na svog psa. Teta Iva je oteturala dalje, a on se samo nasmijao na sve i došao da nam da šapu. Kerumu je usput liznuo arkadu i obećao mu brzo zacijeljenje. Željac je na to nazvao dostavu sarajevskih čevapa ili ćevapa i svi smo zajedno išli gledati slike golih žena u Playboy-u iz osamdeset i neke.
utorak, rujan 23, 2008
Sumrak je polako padao na šetalište uz Savu. Ljudi su šetali, neki sami sa svojim mislima i idejama, drugi u paru, ljubeći se ili raspravljajući o monetarnoj politici naše male zemlje, moglo se vidjeti i malih i naoko sretnih obitelji, a Preživat je sjedio na klupi ispred nečega što je trebalo biti spomenik nečemu, što njega nije ni najmanje brinulo. Odlučio je malo se posvetiti svojim mislima i pokušati isplanirati si život, bar u sljedećih tjedan dana.
Zagledao se u vodu koja je skoro bujično tekla prema jugu, predstavljajući tako sliku nečega što prolazi i ide prema svome kraju ili samo početku, jer se ulijeva u veću rijeku koja teće prema još većoj vodi, moru.
Nagnalo ga je to da razmisli o životu koji prolazi, o ljudima koji se pojavljuju i nestaju u životu, kao na tekućoj traci, kao ona grančica koja je upravo plivala zajedno s rijekom prema svom cilju, možda u nadi da će se negdje usput zaustaviti. Svi mi svratimo negdje s vremena na vrijeme, razmišljao je Preživat, svi se negdje pojavimo, ostavimo trag i nestanemo. Stanemo li, prestajemo li živjeti? Ili samo usporimo prema nekom konačnom cilju, prema ušću? Brana zvana brak. Brana zvana ljubav. Brana zvana štogod.
Sjedio je tako i razmišljao zašto se uopće nalazi ovdje u ovom trenu? Tko je to režirao? Jesmo li mi ti koji odlučuju o životu ili samo pratimo okolnosti i predajemo se toku rijeke?
U tom razmišljanju prekinuo ga je biciklista koji se rasipao direktno pred njegovim nogama.
Preživat je reagirao promptno i priskočio nesretniku u pomoć, pridižući ga lagano. Učinilo mu se da se život gasi u očima nesretne osobe jer su poprimale izgled mačijih, ali je tren kasnije shvatio da mu ruka zapravo leži na nesretnikovoj dojci, sisi, kako bi Index rekao.
-Gospodična, jeste dobro? - Upita P. zabrinut što je zaboravio neke elemente prve pomoći.
- Ne, nisam baš, još sam u šoku.
-Koliko prstiju vidite?
-Četvrtak.
-Vidite li išta uopće?
-Tunel i svjetlost na kraju...
-A u materinu, zvat ću hitnu.
-Ma šalim se, sve me boli ali šalim se, oprostite, dobila sam neodoljivu želju da se nasmijem na sve ovo.
-Sve ok, meni je draže da se šalite nego da ste se povrijedili. Lijepa bi bila ova večer da niste opali.
-Bi, ali nije loša ni ovako. Biste me pridigli malo?
Preživat je pridigne i oboje se nasmijaše jedno drugome, bio je to gotovo onaj filmski trenutak kada se dvoje glavnih aktera u romantičnoj komediji trebaju poljubiti i da bude happy end.
No, on je samo sjeo nazad na klupu, bez ideje, osjećao je da nije njegovo vrijeme.
-Izgledaš kao da nije tvoje vrijeme- reče ona i pruži mu ruku- Bezimena, drago mi je, a ti?
-Preživat.
- Nemoj me zajebavati i ti zbog imena. reče ona napola uvrijeđena i suza joj kane iz oka. Doimala se nesretnom.
- Ne zajebajem, to je moje ime- reče P. I pruži joj osobnu.
- Jesi ti onaj iz Direktno u glavu?
-Aha, baš taj. Ja sam izmišljeni lik.
-Činiš mi se stvaran, lijep čak.
- I ti imaš lijepe oči. I sisu, kako bi Index rekao.
-Hvala, lijepo je to čuti, iskren si i otvoren.
-Imaš dečka?
-Nemam.
-Preživat je muški uhvatio za ramena i poljubio, iznenada, duboko i nježno.
Činila se iznenađena u najmanju ruku, smiješak joj je titrao u kutku usana kad se Preživat odmaknuo od nje.
-Ali imam muža- reče ona.
U tom trenutku netko kucne Preživata po ramenu.
Dvoje ljudi se vozilo na biciklima prema Savskom mostu, a Preživat je ležao kraj klupe, pritisnuo je maramicu na okrvavljenu arkadu i zaključio:
"Jebem ti filozofiju. Ipak nije moje vrijeme."
petak, rujan 19, 2008
Moj pas Goiko je otišao u Makedoniju na konferenciju o zemnom plinu, a ja sam čitao Knjigu o postanku Zemlje. Navratio je Preživat da mi ispriča neke dogodovštine s topless toura gdje je honorarno radio kao maser i duhovni guru djevojkama sa juga. Bilo je to sasvim jedno obično poslijepodne ili jedno sasvim obično poslijepodne, ovisi o pravopisnim kritičarima ili kritičarima pravopisa koji veze nema s ovom mojom pričom. Netko je pokucao usred Preživatovog izlaganja o ljepotama Kaštel Sućurca i ja sam se po tisućiti puta zapitao zašto ljudi jednostavno ne pozvone. Otvorio sam vrata na kojima je stajao neki čupavi čovjek u finom odijelu. Kap znoja mu se slijevala niz čelo. Ili ćelo.
- Prodajete čelo? - upitao sam gospodina.
- A, ne, čuja san da Preživat ima volju za naučit svirat to čudo, pa san mu donija da ima s čime započet. Nisan ja tako bezdušan ka šta neki misle.
- Žače!- vikne Preživat iz dnevnog boravka i dotrči na vrata- Pa sjetio si se šta smo pričali dok smo čekali onomad da nas netko pokupi na cesti, ja sam stvarno osupnut!
- De, ne seri, nego ti evo taj... Instrument. Ajde pa idemo na čevape negdje, ili ćevape, isti qrac...
- Evo, idemo, ovo ti je Direkt, bloger koji piše o meni i tebi - upozna me Preživat sa Poduzetnikom koji ne uzima državne poticaje i čije blagajnice smiju sjediti na poslu. Do krade, pardon, dok rade.
- Ae, ti si taj, jel i tebi triba kakav instrumental?- zapita Željko, očito darežljiv ovih dana.
- Ne, hvala, ja sviram qrcu, kao bi se reklo, živim kao političar- našalio sam se i obrisao onu kap znoja sa čela koje je sada pripadalo Preživatu.
- Ajde, lipo, nego, Preživate, jebate, nisan nikoga zgazija otkad si se klonija ceste. Jesan ti reka da je nakon onog autobusa doša drugi?
- Onaj s gejevima?
- Ama ne, taj me pregazija skoro, nego neki svemirski, pun običnog puka, judi ka ti i ja, dobro, više kao ti, ali su mi lipo rekli kako uspiju preživit s iljadu i petsto kuna misečno, pa san se zamislija ne bi li smanjia plaću svojin blagajnicama. Ali nisan ja taki. Možda san seljak, ali nisan seljačina, ili kako se već to kaže književni.
- Književno- ispravih ga ja.
-Ae, dakle, nisan ja književno..
Otišli njih dvojica na čevape ili ćevape, vrag će ga znati, a ja sam usnio divan san kako sam se zaljubio.
srijeda, rujan 3, 2008
Preživat se vraćao s Apeninskog poluotoka na kojem je bio na večeri s Oliverom Kahnom gdje ga je uvjerio da se konačno ostavi nogometa jer postoje i bolje stvari u životu.
Zapeo je negdje kod Karlobaga jer mu nitko nije htio stati čak ni kada je pokazao svoje lijepo oblikovano koljeno. Gledao je svoje dvije crtice na ekranu mobitela. Netko bi ga mogao i nazvati, pomislio je u tom odsudnom trenutku.
Kao u nekoj priči, mobitel tog trena zazvoni i on s veseljem klikne na zelenu tipku.
- Jesi to ti, mali?- začuo je Kerumov glas.
- A tko bi bio, pa okrenuo si moj broj - reče razočarano Preživat.
- Ma ne pitan te to, Gospe ti, nego te gledan odozgora pa se pitan jesi to ti?
- De ne seri, Kerum, Bog je jedan.
- A jebla te talijanska ratna mornarica, glup si, vidi me gori, pogledaj, mašen ti...
-Gle, ja gore priznajem samo Elvisa. A ti se okani droge..
- Budaletino, u avijonu sam, sad prolazin iznad tebe...
Preživat podigne glavu i za divno čudo ugleda skupi privatni avion u zraku kako kruži na neodređenoj visini iznad njega.
- A mogao bi me pokupiti usput - reče Preživat.
- Pokupija san te triput auton, nije ti bilo dosta? - našalio se Kerum.
- A je, ali baš si bahat, sad si me mogao prevesti do Zagreba kad već imaš avion, ajde, razmisli, imam još samo jednu crticu na mobitelu.
- Di, ne vidin ništa?
- Pa spusti se niže.
- A moga bi, ali žurin, iden kupiti neku zemlju. Ajde ćao, bar te više neću Majbahom kupit po cesti - reče Žac uz grohot..
- Ajde, sretno.. I pazi na ovo jato ptica da ti se ne zaplete u motor aviona..
- Ma di? A u pič...
Minutu kasnije Žac je sletio nespretno padobranom na livadu kraj ceste.
- Jeben ti tice, kupit ću prava na sve letove jata u zemlji. - grintao je dok se odmatao iz padobrana.
- Zato ja idem autostopom, sigurnije je. Jesi slomio što?
- Jesan, mobitel mi je negdi ispa, daj mi svoj da nazoven da neko dođe po mene.
- Ispraznio se, moramo čekati dok ne naiđe netko.
Sjedili su na kamenu uz cestu, noć se lagano spuštala. Nailazio je neki autobus i Preživat je mahnuo da stane. Parkirao se uz cestu i upalio sva četiri.
Iz busa je izašla atributna brineta i nasmijala se Preživatu. Željac je istrčao ispred njega.
- Ja san Željko Kerum. Daj mi mobitel da nazoven nekog da dođe po mene.
Brineta i Preživat su se i dalje gledali.
- Ima li mjesta u busu? Idem do Zagreba.- Zamolio je uz smješak Preživat.
- Ima jedno. - nasmijala se Brineta.
- Odužit ću se nekako, hvala.
Željko je glasno psovao, dok su njih dvoje ulazili u tamni autobus.
Preživat je obuhvatio pogledom putnike.
- A šta je ovo? - okrenuo se brineti koja se smješkala i dalje.
- Idemo na World topless tour. Btw, maser nam se razbolio, pojeo je nešto iz Mc Donaldsa, pa sam se pitala ovako, na brzinu...
- A imam jednog prijatelja koji masira. Ali sam mu zaboravio broj, a i obećao sam se odužiti :). Kaj ćemo sa Željkecom?
- Ide iza nas bus s dečkima, gay striperima, imaju oni mjesta dovoljno.
Preživat je u tom trenu shvatio da postoji samo jedan Bog.
I upravo se tako i osjećao.
petak, kolovoz 15, 2008
utorak, svibanj 20, 2008
Rasulo se prvo sunce.
Gral je neobično ležao na podu, rasipajući svoju ljekovitu svjetlost koja je razbila tminu beskraja.
On je ležao blizu Grala. Lagano, bez žurbe, ustao je i krenuo prema izvoru svjetlosti. Što je bio bliže, Gral bi se odmicao, praveći uvijek istu razdaljinu između njih. Nakon nekog vremena On je odustao i sjeo na Površinu po kojoj je dotad hodao. Nije znao razmišljati, samo je znao da ga privlači Svjetlost. Osjećao je da mu ona daje život, ali htio je vidjeti od čega se sastoji, bio je znatiželjan. Smišljao je planove kako da se približi Gralu.
Zatrčao se prema Njemu ali bez uspjeha. Čekao je pomoć koja nije dolazila ni u kojem obliku. Viđao je žive elemente kako lete ili samo prolaze kraj Njega i Grala, nije ih dirao jer nisu ni oni Njega. I nitko nije ni pomislio da se približi Svjetlosti, samo su došli blizu, ostali nakratko i obnovljeni krenuli dalje u Život. Jednog je dana smislio.
Uzeo je poveći kamen i naciljao. Bacio ga je svom silinom u Gral.
Nastala je Tama, snažna, upijala je sve i sav Život je nestajao u njoj. Svijet je nestao prije nego je i zaživio.
Bog je sve to gledao s razumijevanjem i odlučio je ponovo stvoriti Zemlju. Stvorio je prekrasne horizonte, mjesto za svakoga, stvorio je Ljubav, stvorio je Život.
Stvorio je Svijet koji živi od Svjetlosti.
Ponadao se da to neće Čovjek uništiti.
ponedjeljak, svibanj 19, 2008
Išao sam u dućan kupiti kruh i mlijeko. Zaustavila me neka novinarka da dam intervju kao najbolji bloger na ovim prostorima.
Pogledao sam joj koljena i zadovoljno sam pristao, ali mi je morala obećati da me neće slikati. Pitao sam je kako me je prepoznala. Rekla je da su me slikali s Jessicom Albom i ja sam se zapitao zar je to moguće. Doletio je u taj čas Jasmin stavros i pitao jel može i on dati intervju. Odbila ga je i on se okrenuo da pretrči cestu. Baš u nezgodno vrijeme jer je Kerum prolazio tuda i pokupio ga uz glasne psovke. Dotrčala je neka časna sestra i izvukla Keruma iz auta i zgazila mu kapicu tren prije nego ga je zatukla nekim religijskim predmetom. Zgražali smo se nad tim prizorom a onda je sve utihnulo.
Pogledala me svojim krupnim tamnim očima i ja sam prestao razmišljati o Jessici. Dotaknuo sam joj usnu i poželio da taj trenutak potraje. Ali nije jer su došli specijalci i počeli pucati po časnoj sestri. Vrlo je angažirana ta policija otkad je Kiro otišao.
Časna je nestala, pa sam sklon vjerovati da je to možda bio Batman osobno, ionako je Hrvatska privlačna stranim turistima.
Ničim izazvan, pojavio se Mladen Burnać i zasvirao nešto na gitari.
U daljini se nazirao Žak kako se probija kroz gomilu, vjerujući valjda da će se uspjeti slikati otkad je smršavio. Ispunili smo mu i tu želju.
petak, svibanj 16, 2008
Nisam se brinuo oko ničega. Upravo sam pario lososa na blitvi kad mi je netko zakucao na vrata. Bio je to poštar koji je donio neku preporučenu pošiljku. Usput ga je Goiko preplašio lavežom, pa je ovaj brzo dao petama vjetra.
Otvorio sam paketić a u njemu je bila zelena podvezica. Zapitao sam se čemu sve to vodi i da li je vrijeme da prestanem bančiti. Goiko se smijao u kutu naganjajući neku bubu po laminatu. Pokušavao sam se sjetiti jesam li se jučer možda oženio.
Osjetio sam da me netko gleda, pa sam se okrenuo prema vratima, ali nije bilo nikoga. Trebao bi ih malo prefarbati. Začulo se kucanje. Otvorio sam i ugledao starog djedicu na kojem se isticala bijela razbarušena kosa.
- Dobar dan, mladiću.
-Dobar dan... djedice.
-Jeste vi Dino Direkt?
-Jesam.
-Ja sam Albert. Albert Ajnštajn.
-Einstein?!
-Ne, Ajn-štajn!- reče meni kao da sam rekao da su 2+2=5 i upre prstom u moje oko skoro ga uguravši u duplju.
-Oke' Ajn-štajne, a kaj ste trebali?
-A ništa, zapravo, sad sam već zaboravio...
-Jeste za čaj, kavu?
-Ne bih hvala, moram doma, žena je već sigurno ispekla pile, znate, ona meni svaki dan ispeče pile dok se ja jebem s matematičkim formulama i kvantnom fizikom u teoriji. Al u praksi vam je sve drugačije. Nema Boga, to je jedina istina.
-Da, valjda... A ovaj, Vi ste onaj Ajn-štajn?- upitah s prstom u zraku, pokazujući prema gore.
-Koji onaj? Živi još neki kat iznad?
-Nee, mislio sam... Ma zapravo nije važno kaj sam ja mislio, znači nećete čaj?
-O, čaja imate? Jel imate Ruski? Znate, jako bi mi pasao baš jedan taj ili Indijski ako bi bili ljubazni, dok ja razmislim malo.
-Pa uđite onda, dođite za stol, sjednite... -pozvah ga unutra, bio je propuh.
-A ne, hvala, nemam vremena, nemojte me zadržavati, moram doma, žena me već sigurno čeka...
-Nećete čaja?!
-Ne pijem čaj, hvala.
-A kaj ste me trebali?
-Ja Vas? Ništa, mislio sam da Vi mene trebate.
-Aha. Idete doma onda.
-Da.
-A di ste doma?
-E, vidite, to sam baš ja Vas htio pitati...
utorak, travanj 15, 2008
Poštovani Gorane.
Slučajno sam saznao da se Tvoje pismo koje sam ja napisao "
četvrtak, veljača 28, 2008
IVANIŠEVIĆEVO PISMO TANJI- ORIGINAL TRANSKRIPT"
http://www.forum.gorica.hr/index.
php?topic=3953.30
itd.
našlo na mail kružokama i obišlo svijet. Nisam ni slutio da će jadni narod pomisliti da je to istinito pismo i zato Ti se ispričavam u moje ime i u ime mog psa Goika koji je smislio tekst pod utjecajem Ožujskog piva. Jedini način da Ti se odužim jest da ponudim ljudima istinu i prikažem Tvoje original pismo kao dokaz da smo mi samo pisci koji se ponekad nenamjerno našale s običnim ljudima, bez zlobe i insinuacija, tek zavedeni nekim događajima iz života. Pa, eto, nek narod vidi što si zapravo napisao kako ne bi mislili da je naš tekst istina :
